utorak, 28. siječnja 2014.

ZAŠTO NAS RASTUŽUJU LJUDI KOJI TO NE ZASLUŽUJU?

Bez obzira koliko god bili svjesni činjenice da smo odrasli ljudi i da kao takvi neke situacije u životu prihvaćamo lakše, razumnije i jednostavnije, tu i tamo nam se dogodi da budemo tužni, povrijeđeni i sa upitnikom iznad glave. Ipak nitko nije od kamena i ne postoji tajni recept za otpornost na ljudsku zločestoću i ljudsku glupost. Mnogi bi rekli da nas u takva stanja mogu dovesti samo ljudi do kojih nam je stalo i za koje imamo neke osjećaje ali s obzirom da sam već konstatirala da nitko nije od kamena zaključila bih da već pri prvom susretu  razvijamo osjećaje prema nekoj osobi (pozitivne ili negativne) koju upoznamo. Pri tome ne mislim na ljubavne ili prijateljske, nego one čisto iskreno ljudske. Ljudi u načelu vole ljude, neke manje neke više ali teško da netko može biti sasvim indiferentan prema drugom ljudskom biću.
Želim vjerovati i zapravo vjerujem da se okružujem dobrim  ljudima jer dobri ljudi u vama bude vaše dobre osobine i daju poticaj za razvoj istih. Ali na žalost malo koga poznajemo zaista i do kraja, često nas iznenadi reakcija ljudi u određenim situacijama i to obično budu neočekivane situacije i reakcije kroz koje spoznajemo pomalo sebe a pomalo i drugu osobu. Možda bi ispravno bilo ne očekvati ništa u životu od ljudi pa ako se dogodi nešto dobro veselićemo se a ako se dogodi nešto loše ili ništa nećemo biti razočarani jer ništa nismo ni očekivali? Hmm... ne... ipak mi se taj način ne sviđa! Kategorički odbijam takav stav!!! 
Teško je kada vas netko povrijedi i rastuži, netko za koga znate da ne zaslužuje niti vaš pogled a pogotovo emociju. U takvim situacijama samo je pitanje vremena kada će vam postati sasvim svejedno, ali dok dođemo do tog trenutka osjećaj težine u grudima, agonije i nesigurnosti zna biti velik, težak i dugotrajan. Smatram da u cijelom tom procesu, da bi ga lakše prošli, moramo ostati pozitivni, otvorenog srca i otvorenih očiju prema okolini. Jer netko tko ne razmišlja i ne primjećuje svijet oko sebe ne može primjetiti i sagledati niti samoga sebe, a da bi bili dobri sa drugima i mogli živjeti u istom svijetu kao i drugi morate prvo biti dobri sami sa sobom i moći živjeti u svom sopstvenom svijetu!  :)


četvrtak, 26. prosinca 2013.

MOJA SEZONA JE OTVORENA!!! :) A VAŠA?!

Dakle, od famozno najavljenog vikenda je prošlo tri tjedna, dovoljno za rezimirati u sebi sve dozivljaje. I to kakve doživljaje... ohohohohoho! 
Iz Zagreba se krenulo ne baš tako rano, par minuta prije devet ujutro, onako ležerno i sa osmijehom na licu. Vrijeme je bilo obećavajuće vedro sa malo sunca, dušu dalo za putovanje! Odredište- Kaprun, hotel- Tauernhof 4 stars, Austrija. Jedini peh (neveliki) tog dana je bio kratko gubljenje na izlazu sa autoputa A10, ali i to ulazi u cjelokupnu avanturu kao obavezan sastavni dio svakoga putovanja!
Za početak moram pohvaliti hotel, koji je bio uređen baš po mojoj mjeri. Klasično umjereno retro uređenje sa zimskim štihom drveta i crveno-zelenih kombinacija detalja. Bez suvišnih egzibicija u modernom dizajnu. Krasan bazen sa odličnim osvjetljenjem, sauna za ljude koji se vole golišati i još jedna za one malo sramežljivije, soba za opuštanje, playroom (biljar, pikado, veselica), hodnici sa idiličnim  slikama flore i faune, ugodan i lijepo osvijetljen restoranski dio i dio za teferić. Besplatan pristup internetu (što nije tako često u Austrijskim hotelima), hrana odlično pripremljena i apsolutno odličan izbor iste. 
A usluga... perfektna! Oduševila sam se ljubaznošću i načinom komunikacije ne samo osoba koje su radile u hotelu, već svih osoba u mjestu. Svi su bili iskreno veseli i ljubazni sami po sebi, na način da kada komuniciraju gledaju vas ravno u oči sa "velikim", iskrenim i iskričavim pogledom i istim takvim osmijehom koji u osobi budi osjećaj ugodne dobrodošlice, sigurnosti i želje da sa sugovornikom podijelite sreću koju trenutno osjećate. Ne radi posla koji obavljaju, niti zato što su plaćeni da budu ljubazni nego zato što su jednostavno takvi. Za mene je to bio novi doživljaj austrijanaca kao naroda. :) 
A ski staze... hm... nisu mi najbolje ikada koje sam vidjela ali imaju svojih prednosti i vrijedi ih proći. Uske su, dovoljno dugačke i vrlo zanimljive. Što u prevodu znači- ako se penjete na glečer koji je udaljen 6km od Kapruna morate imati  najmanje 25 dana na snijegu u razdoblju od dvije godine a niti tada nećete biti opušteni dok se spuštate. A s druge strane u mjestu Kaprun imate stazu koja se vodi pod nazivom -obiteljska staza- i to je težina plave staze koja je široka, blaga i idealna za početnike ili one koji još uvijek uče spuštati se a da ne razmišljeju o tehnici. Ali dosta je bilo izražavanja riječima, prelazimo na fotografije koje će reći puno više od svega što sam do sada napisala! :D

Pogled s jednog od vrhova...
Pogled na zalazak sunca dok se na sedežnici penjem na vrh glečerskog dijela..   
Snjeg zvani Pršić!
All the way up! 

Otkriće dana- spuštanje u Zoe Leggings tajicama - fantastičan osjećaj! :)


Zadnji momenat na zadnji dan na glečeru...







petak, 29. studenoga 2013.

IT'S SNOWBOARDING TIME!!! OH YEA!!!

Neopisiv je osjećaj imati u životu neku konstantu koja izaziva osjećaj ushita ljubavi i sreće pri samoj pomisli na to! I da nikada ne splasne, nikada se ne smanji i svaki put izazove sve veće oduševljenje. Da... to bi se moglo karkterizirati i kao životna ljubav. 
E pa, jedna od tih mojih životnih ljubavi je snowboarding!! Naravno ona dolazi poslije ljubavi  prema mom veličanstvenom sinu (koji je također mali snowboarder od prošle zime :) ).
Sunce, rijedak halucogeni zrak, veličanstven pogled sa nevjerovatne  nadmorske visine, snijeg koji pršti oko mene dok se spuštam niz planinu gdje imam osjećaj da ništa osim ovoga trenutka ne postoji.  Na koju god stranu pogledam vidim beskraj i prostranstvo koje veliki broj ljudi neće nikada vidjeti niti doživjeti. Na nebu se križaju putanje aviona, a dno se niti ne vidi... prekriveno je gustim  bijelim oblacima kao da ne postojji donji svijet! Osjećaj da lebdim između dva svijeta, fantazija i bajka. To je to!! 
A naravno tu postoji i druga strana koja se zove druženje! Druženje sa ljudima koji dijele isti entuzijazam, oduševljenje i interese kao i ja prema planinama, snijegu i spuštanju niz veličanstvene iste!!!!
I tako to... nego, ovaj vikend se otvara skijalište RTC KRVAVEC, nadmorske visine 1971m, meni osobno najdraže skijalište i dovoljno blizu da se često zaletim do tamo. Poslije prvog spusta se ode na Bombardino (zimski savršen "koktel") pa onda nastavak spuštanja, pa još jedna pauzica, pa malo offroad-a i u tom ritmu do popodnevnog zatvaranja staze. 
Nisam sigurna da li ću baš ovaj vikend odmah otići tamo ali za sljedeći vikend sam dogovorila snowboarding na glečeru u Austriji... onako, pomalo za otvaranje sezone! E to je nešto što u meni izazove još malo enormne sreće i da mi energiju za daljnje napredovanje u životu, u poslu... u svemu!!! A sada, kao i uvijek malo slikica!! :)

 Spust na Krvavcu prema Bombardinu ovih dana u fazi sređivanja...


 Ovo je onaj pogled u beskraj koji oduzima dah....


 Sređivanje u tijeku! Tko će se prvispustiti ovaj vikend? :)




 Prošlogodišnje bordanje sa malo kratkih rukava! Sunce je sijalo nije bilo vjetra... fantastičan doživljaj!


 Pauza na Terasi....

Šta reći..... GO BIG OR GO HOME!!! ;)

ponedjeljak, 14. listopada 2013.

MALO RESTAURACIJE U STILU SHABBY CHIC DIY !!!

Ja sam jedna od onih ljudi koji konstantno preguravaju namještaj  nebili dobila idealan raspored koji će pozitivno utjecati na svjetlost i energiju u stanu. To nikada ne postignem iz prve, obično svaka 3-4 mjeseca promijenim nešto ali do idealne kombinacije uvijek na kraju dođem. Ponekad to preguravanje povezujem sa općenitim događanjima u životu ili donošenjem bitnijih odluka jer kada promijenite  makar i neku banalnu stvar u životu kao što je raspored namještaja u životnom prostoru, novi raspored odjeće u ormaru i sl. počnete dobivati novu perspektivu i u drugim aspektima života. A i nije loš način za usputno razmišljanje i rješavanje unutarnjih dilema ;-)!
 Na početku ljeta sam otišla u Zadar s planom da ostanem dolje cijela dva-tri mjeseca. U tom duhu trebala sam si u roditeljskoj kući organizirati i svoj radni prostor/kutak. Prvo sam htjela samo spustiti sa tavana par starih komada namještaja i posložiti ih, ali kako je taj namještaj bio star i nikakav naravno da mi je palo na  pamet kako bi ih trebala malo urediti i ofarbati. Čisto da mi izgledaju ugodniije za ljeto. Na žalost prekasno sam se sjetila fotografirati cijeli proces ali završne fotke su ipak tu. 

Farbanje s donje strane...

Prefarban i pretapeciran....

Još jednom s donje strane...

Prefarbana i pretapecirana...

Prefarbana i pretapecirana.....
 

Prefarban....
 

I na kraju kada sam sve prefarbala i pretapecirala to je izgledalo otprilike ovako. Zanemarite mali početni nered koji se poslije pretvorio u neki neodređeni sklad materijala, pribora, knjiga i svega ostalog čime sam popunila prostor!

subota, 12. listopada 2013.

HRANA -- LJUDI -- EMOCIJE

Novi recepti su uvijek dobrodošli. Rijetko kada se odlučim isprobati neki novi recept samo zato što sam ga negdje pročitala. Dobijem inspiraciju uglavnom družeći se i pričajući o hrani a nerjetko se dogodi da mi netko jednostavno pokaže nešto novo. Na taj način upoznajem ljude i povezujem se sa njima i njihovim životima na nekim sasvim drugim razinama za koje bih se usudila čak reći da su emocionalne razine. Ipak je hrana jedna od glavnih poveznica svih ljudi, ne kaže se bezveze da ljubav (muško- ženska a i prijateljska) ide kroz želudac.
S obzirom da pokušavam uvijek praviti domaću tjesteninu a ne kupovati je u dućanu, većinu puta kada je razvaljam jednostavno ju izrežem na deblje trake i to je to. Ovo ljeto sam se počela družiti s dosta novih osoba a jedna od njih mi je pokazala novi način "motanja" tjestenine. ISTARSKI  FUŽI!!!! Naravno da sam ih pravila konstantno dok nisam došla do savršenog oblika! U redu... u kuhanju je teško doseći savršenstvo ali trenutak novog savršenstva se dosegne svaki put kada se  hranom uspije izazvati (dobra) reakcija druge osobe. Enivej, predzadnji put kada sam je pravila potrudila sam se i slikati faze! Here they are!




 Klasično tijesto za tjesteninu (jaja i oštro brašno)...


 Razvaljano i izrezano....


 Gormiti i P su pristigli u pomoć...



Smotani i spremni fuži....

I sada na kraju imam  nešto novo na meniju i krasnu uspomenu na dragu osobu! :-)

srijeda, 9. listopada 2013.

SPONTANA RADOST U MALO GLITTERA!

Ovo ljeto je prošlo bezobrazno brzo i burno! Toliko da nisam cijelo ljeto ništa napisala, ali sam zato fotografirala i neprimjetno sakupljala materijal za jesen.
Neki su preko ljeta radili, neki su bili na godišnjem odmoru a neki su komponirali oboje. Ja sam radila a osjećaj godišnjeg odmora bi naišao u pojedinim trenutcima. Ti trenutci su bili jedni od onih malih zadovoljstava koja zapravo sačinjavaju cjelokupnu ljudsku sreću i zadovoljstvo. Mali su, neki ljudi bi čak i rekli da su banalni, ali puno ih je i treba ih znati prepoznati. Često nismo niti svjesni tih trenutaka, a zapravo nas ništa ne košta uzeti malo vremena i razmisliti što smo u zadnje vrijeme učinili ili što nam se dogodilo da nas je obradovalo! Možda druženje s nekom nama dragom osobom, možda miris kafe, osmijeh vašeg djeteta, sučana zraka kroz prozor, lijepa poruka, pjesma koja vas je natjerala da poskočite dok spremate stan, prvi snjeg, novci u opranim trapericama,  možda čak i nešto krasno što se nije dogodilo samim  nama nego prijatelju, trenutak kada nitko drugi osim vas ne zna zasto ste razvukli veliki iskreni osmijeh preko lica. 
Velike stvari i velike odluke koje donosimo u životu nam određuju životni put, a male svakodnevne stvari i odluke nam određuju životnu sreću i zadovoljstvo.
Jedan od tih trenutaka je bila večer inspirativnog stavljanja glitter tetovaže na lice ili kako sam ja to nazvala - "gliteranje"! Kako svugdje po obali postoje štandovi na kojima se može staviti kratkotrajna tetovaža tako je jedan bio i u blizini mene sa iznimkom što su se na njemu stavljale i glitter tetovaže. To je bilo to! Večer za malo ekstravagancije na dječji način. A ovako je to izgledalo... 


 Kada sam se poslije "gliteranja" pogledala u ogledalo  prekrio me val  oduševljenja i zadovoljstva koje je u meni vratilo osjećaj one iskonske sreće do neba koju mogu osjetiti samo djeca! Zaista se ne sjećam kada sam tako nešto napravila zadnji put ali očito je bilo vrijeme za duševnu ekstravaganciju! :-)





 A ova fotografija je od jutra poslije. Iako sam mislila da će mi moja superturbomegakul tetovaža spasti ili se oštetiti do ujutro ona je ostala na mjestu. a moram uzeti u obzir da sam nekoliko puta stavila i skinula motorističku kacigu, da sam se umila dva puta, da sam se okupala kompletno i unatoč toj cijeloj torturi kada sam sljedeće jutro došla na posao i opet skinula kacigu glitter je još uvijek bio netaknut! E.... to saznanje je bilo još jedno malo zadovoljstvo... ;-)

četvrtak, 23. svibnja 2013.

SAVRŠEN POKLON :)

Kažu da uviijek poklanjamo drugima ono što se nama samima sviđa i što bi htjeli imati. To je većinom istina ali i ti pokloni su nešto između onoga što znamo da bi se nekome svidjelo i onoga što se u tom rangu sviđa nama. O ovome sam razmišljala jer sam u skorije vrijeme dobila poklon bez razloga koji me baš onako lijepo razveselio, ali o njemu malo poslije.
Da li ste Vi ikada dobili savršen poklon (nije bitna prigoda)? Poklon  nad kojim ste se oduševili kada ste ga vidjeli, koji vam je izvukao iskreni osmijeh i baš Vam je onako nekako bio drag u punom smislu riječi?

Osobno volim poklanjati bez razloga ako me neka stvar podsjeti na nekoga, ova prisilna poklanjanja (rođendani, božić, uskrs, valentinovo.. i tako neki ići, nići, sveti ovi i oni...) mi baš i nisu neka uzbuđenja osim ako nisam pri novcima pa čekam baš tu priliku za pokloniti nešto što sam davno prije vidjela za tu osobu pa da poseban poklon bude za poseban dan. Naravno zna se dogoditi i da uopće nemam inspiraciju ili ideju za poklon pa samo pokupim bocu vina usput ili neki roman.

Najbolji pokloni oko kojih sam se najviše potrudila su bile kutije i kutijice napunjene najdražim stvarima slavljenika. Curicama je uvijek krasno pokloniti kutiju u koju samo ubacite olovke sa šljokicama, sitne igračkice, narukvice u bojama i hrpicu šarenih bombona. Isto je tako i sa velikim curama, djevojkama i ženama..... Jedan od poklona u koji sam najviše truda uložila je bio za prijateljicu za rođendan. Kartonska kutija sa svim potrebnim za praviti kolače (od brašna, praška za pecivo pa do miksera, kalupa i plastične zdjele za mućenje sastojaka), jer sam imala inspiraciju, jer je ona voljela praviti kolače... Njen iskreni osmijeh, velike oči i usklik,  kada je otvorila kutiju mi je rekao sve! :)

A sada! Poklon koji sam u dobila relativno skoro, bez posebnog povoda i koji mi je zaista jedan od najdražih poklona! 





 Dakle, putna kutijica retro dizajna sa priborom za šivanje. Od kada sam je dobila počela sam je nositi sa sobom  na svako putovanje, bez obzira što je najvjerovatnije neću koristiti ali nikada se ne zna. A i baš mi ju je drago vidjeti kada otvorim veliki neseser, ovako šarenu i veselu! :)