Mama sam postala sa 24 godine. Koliko god sam se na taj pojam i sam čin navikavala kroz trudnoću (u kojoj sam se osjećala najbolje ikada :)) kada je došao trenutak prvog pogleda na vlastitog sina ništa mi nije bilo jasno. Prva tri dana samo se samo gledali u čudu, danima smo se upoznavali i razvijali ljubav jedno prema drugome... I dan danas se ponekad gledamo u čudu ali sada si već znamo takoreći "čitati misli", upoznajemo se još uvijek a ljubav se razvila u nedogled i još se dalje razvija (to je dio u životu koji zaista nema granice).
Danas on ima nešto više od pet i pol godina, izrastao je u pravog malog dječaka koji ima gazilion pitanja i još toliko, koji je veseo, voli se družiti, maštovit je i pun novih ideja i zaključaka. Svaki dan i svaki sat koji provedem u druženju s njim mi je ultimativna sreća i zadovoljstvo, a pogotovo kada zajedno kuhamo, ili mi on dođe do mašine za šivanje pa se onako slatko ugura da bi i on malo probao gaziti po stopici i držati materijal, naravno sve u svrhu ispunjenja želje da mu sašijem kostim Yoda-e iz Star Wars-a!
Od početka njegovog života pa do danas je bilo svakakvih dana. Od onih u kojima bi on plakao jer nije bio zadovoljan s mojim odlukama pa preko dana kada bi oboje plakali jer se nismo razumjeli, do onih kada bi zajedno vrištali od sreće i uzbuđenja na vrhu neke planine na snowboard-ovima ili u lunaparku na najbžem vrtuljku. Išao je sa mnom na predavanja, na večere kod prijatelja, na kave i druženja u parku, roštilje, restoranske ručkove, pokoje jedrenje, ove godine snowboarding, na izložbe i predstave, putovanja.... gdje sam išla ja, tu je išao i moj sin. Kao mala ekipa :)!
Ljubav koju mame razviju prema djeci je ultimativna ljubav! Bezuvjetna, prekrasna i gotovo fizički bolna. Kada napišem bolna pri tome mislim na one trenutke kada ih gledate kako spavaju i kako su mali, nježni i bespomoćni, trenutke kada im je teško a vi im možete pomoći samo do određene granice.
Hm! Htjela sam biti kratka ali eto malo sam se raspisala (tako je to kada pišete o svojim ljubavima).
Zaključak je valjda da
je zaista svaki dan Majčin dan i niti jedan se ne može izdvojiti kao
zaseban, jer svaki je drugačiji, svaki je nov i neočekivan. Počevši sa
danima kada su sasvim mala stvorenja s kojima se ne snalazite najbolje što možete i
ne znate šta napraviti u datom trenutku, gdje padaju u vodu sve one babarije da mame znaju sve što trebaju znati same po sebi (to je laž!
Mame znaju sve što trebaju znati kada ih iskustvo i dijete nauči) do
dana kada zante kako ih umiriti u trenu, kako ih razveseliti i kako im
odgovoriti na svako moguće postavljeno pitanje.
E pa svim mamama sretan majčin dan želim, a svojoj mami zahvaljujem što me rodila, jer je tako omogućila i rođenje mog vrlog sina koji me čini boljom i sretnijom osobom! :)
A evo i zašto sam tako ponosna na njega....
A i border mali koji će postati veliki...
Jer je uvijek pozitivan i nasmijan.... :D!!!
No limits whatsoever!
Nema komentara :
Objavi komentar